Split: Drugi dan znanstvenog skupa o fra Šimunu Milinoviću, barskom nadbiskupu

U subotu, 23. 10., u pinakoteci franjevačkog samostana Gospe od Zdravlja u Splitu održan je drugi dan znanstvenog skupa Fra Šimun Milinović (1835.–1910.) – Barski nadbiskup. Povijesne okolnosti i djelo. Skupom je moderirao prof. fra Zvonko Tolić, koji je na početku pozvao gosp. Antu Babića, načelnika Općine Lovreć, da se obrati nazočnima. Uslijedila je potom druga sjednica, pod presjedanjem prof. fra Gabrijela Jurišića i prof. dr. Alojza Jembriha. Održano je 6 predavanja, i to kako slijedi:

******************

Prof. dr. MARKO TROGRLIĆ (Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split):

Odnos Austrije prema Dalmaciji u Milinovićevo doba

Habsburška je bečka politika spram Dalmacije u doba života i djelovanja fra Šimuna Milinovića bila višeslojna i u mnogočemu veoma kompleksna. Beč je na Dalmaciju, koju je definitivno zadobio na Bečkom kongresu, gledao kao zemlju „osvojenu mačem“ (ius gladi) te ju u nadolazećim desetljećima počeo uređivati po uzoru na ostale austrijske pokrajine. Ipak, s obzirom na njezinu političku fizionomiju, posebice u drugoj polovici 19. stoljeća, njegova politika u Dalmaciji varirala je od gotovo nevoljkog održavanja političkog status quo, do okretaja, posebice nakon Viškog boja, u prilog narodnjačkog pokreta, makar uvijek suzdržanog i ograničenih dometa. U tom smislu cijeli niz dalmatinskih namjesnika, instaliranih direktno od Beča, odražava pozicije i ciljeve njegove politike. Činjenica da oni u sebi sve do početka 20. stoljeća združuju vojnu i civilnu funkciju dovoljno ilustrira koliko je nedovoljno ta i takva politika uspjela instalirati zamašitije modernizacijske iskorake u Dalmaciji, i to počevši od upravnih struktura pa naniže. Modernizacija jest preoblikovala fizionomiju Dalmacije u 19. stoljeću, ali samo zahvaljujući poticajima izvana, dok su modernizacijska nastojanja iznutra bila sama po sebi nedovoljno jakima i nedovoljno efikasnima, bez snažnijih poticaja izvana. Beč je Dalmaciju ostavio prometno izoliranom i od Sjeverne Hrvatske i od Bosne i Hercegovine. Pitanje uporabe hrvatskog jezika bilo je definitivno riješeno tek 1912. godine, a pitanje njezina sjedinjenja s Banskom Hrvatskom zbog dualističke strukture Monarhije nakon 1867. ostalo je tek dalek i neostvaren san, sve do njezina sloma. Zemlja je bila i ostala siromašna, bez značajnije industrijske proizvodnje, bez jake trgovine, sa zanemarivim poljodjelstvom. Razdoblja konjukture vinske privrede samo su donekle i temporalno ojačale Dalmaciju. Iseljavanja su bila jaka, potkraj 19. stoljeća gotovo u kontinuitetu. Ipak, u jednom je segmentu život u Dalmaciji bio buran i dinamičan: na političkom planu ona nije zaostajala za dinamikom i burnim zbivanjima u ostalim dijelovima Monarhije. O svemu tomu, kao u svojevrsnom kontekstualnom okviru za život i djelovanje fra Šimuna Milinovića, bit će riječi u ovomu referatu.

******************

Fra ZVONKO TOLIĆ, prof. (Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, Sinj):

Crkvene prilike u Milinovićevo doba

Druga polovica 19. stoljeća vrijeme je intenzivnih prijepora Katoličke crkve i sve jačeg liberalizma koji se uvukao i u razmišljanja mnogih vodećih ljudi Crkve pa liberalni katolicizam izaziva u njoj i unutarnje trzavice. No, ponegdje je u Crkvi postojala gotovo simbioza između konzervatizma i liberalizma. Tako je u Hrvatskoj svećenstvo tog vremena izrazito konzervativno, ali rado i nerijetko snažno prihvaća liberalne ideje koje teže nacionalnoj emancipaciji te u njima vidi budućnost vlastita naroda. Takvim stremljenima i interesima zaokupljen je i fra Šimun Milinović već od svojih studentskih dana.

Neposredno prije i u vrijeme Milinovićeva biskupstva veoma je intenzivna želja Katoličke crkve za uspostavom ponovnog jedinstva svih kršćana, a posebice se to odnosilo na pravoslavni Istok. S druge strane, pravoslavci su sa skepsom i otporom gledali na takve inicijative koje su dolazile od najviših instanci Katoličke crkve. Sam je papa Leon XIII (1878.–1903.) objavio oko 30 dokumenata koji se izravno tiču ponovnog crkvenog jedinstva. On je uz to, doduše s neuspjehom, pokušavao uspostaviti konkordate s pravoslavnim državama. Značajni su u to vrijeme snažni pokušaji biskupa Strossmayera da se zauzme za takvu papinsku inicijativu te isto tako snažni, a kasnije se pokazalo i nepremostivi, otpori pravoslavne crkvene hijerarhije da onemogući takvu ulogu i politiku Katoličke crkve.

Na Berlinskom kongresu 1878. Crnoj je Gori dodijeljen izlaz na more kod Bara. Prije toga, 1869. godine drevnu je hrvatsku Barsku nadbiskupiju zbog malog broja katolika papa Pio IX. u crkveno-pravnom smislu pripojio Skadru koji je sada ostao pod osmanlijskom vlašću. Knez Nikola I. nije želio utjecaj iz druge, neprijateljske države. Nakon početnih neuspjelih pregovora, 1885. ponovno je pokrenuto pitanje sklapanja konkordata i on je između Svete Stolice i Crne Gore sklopljen 18. kolovoza 1886. godine, premda se riječ konkordat u tekstu nigdje ne spominje. Člankom 14. definirani su status i zaštita katolika u Crnoj Gori. U ime crnogorske kneževine konkordat je potpisao Jovan Sundečić, pravoslavni svećenik i tajnik kneza Nikole, a u ime Katoličke crkve državni tajnik kardinal Ludovico Jacobini.

To je prvi ugovor koji je Katolička crkva potpisala s nekom od pravoslavnih zemalja i bio je poticaj rješavanju istih ili sličnih pitanja s ostalim pravoslavnim zemljama. On je bio test Katoličkoj crkvi kako će i na koji način tretirati pravoslavce, a knezu je Nikoli pomogao u učvršćenju političke moći i ugleda u svijetu.

Konkordat je ratificiran i stupio je na snagu 7. listopada 1886. godine. Već sutradan, 8. listopada, dekretom pape Leona XIII. Barska se nadbiskupija odijelila od Skadarske, a nadbiskupom je imenovan 51–godišnji fra Šimun Milinović. Tajnik kneza Nikole Jovan Sundečić dobro je otprije poznavao Milinovića jer je Sundečić djetinjstvo proveo u Imotskom, a osnovu je naobrazbu stekao u tamošnjem franjevačkom samostanu.

Milinović je poslan u Crnu Goru sa željom da bude poveznica katolika i pravoslavaca, Istoka i Zapada, a u tom je kontekstu kasnije dobio i naslov primas Serbie 1902. godine.

******************

Prof. dr. sc. JOSIP VRANDEČIĆ (Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split):

Autonomistički pokret u Dalmaciji i Matasov krug franjevaca

U radu se nastoji pokazati ideološke i socioekonomske značajke tzv. franjevačkog preporodnog kruga kao najvažnijeg u mobilizacijskoj fazi hrvatskog nacionalnog pokreta. Analiziraju se njegovi glavni nositelji te njihova preporodna aktivnost. Uvidom u preporodne spise tzv. Matasova franjevačkog kruga donose se preporodne postavke prve faze nacionalnog preporoda te se komparativnom metodom uspoređuju postavke njihova nacionalnog programa s drugim nacionalno integracijskim krugovima. U središtu je pozornosti preporodna aktivnost profesora sinjske Franjevačke gimnazije, osobito fra Ante Konstantina Matasa, fra Špire Tomića, fra Jakova Grupkovića i fra Šimuna Milinovića. U skladu s Hrochovim modelom nacionalnih pokreta kompariraju se ideološke razlike i programatski motivi franjevaca u sukobu s autonomističkim idejama i nositeljima. Donosi se kronološka dinamika nacionalno-preporodne aktivnost navedenog kruga te se omeđuju njegove ideološke i mobilizacijske faze. Polazišna je teza da je preporodna ideologija franjevačkog kruga usredotočena na promociju i značenje hrvatskog jezika u javnom životu, a manje na socijalnim i političkim zahtjevima. 

******************

Mr. sc. fra JOSIP GRBAVAC (Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, Sinj):

Fra Šimun Milinović, profesor i ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije u Sinju

Franjevačka klasična gimnazija u Sinju stekla je 1854. god. pravo javnosti pod nazivom Javno više hervatsko gimnazije u Sinju pod upravom oo. franjevaca Prisv. Odkupitelja. Kroz nju će proći tisuće mladića iz Dalmatinske zagore, Makarskog primorja, Neretve, Bosne i Hercegovine. To je ujedno bila i prva gimnazija u južnoj Hrvatskoj s hrvatskim nastavnim jezikom. U toj će Gimnaziji, kao plodan pisac i borac za narodna prava, najveći dio svoga života provesti i fra Šimun Milinović, najprije kao učenik (1854.–1856.), a potom i kao suplent (1858.–1862.) i profesor nakon završenog studija slavenske filologije, povijesti i zemljopisa u Beču (1865.–1886.). Uz nastavničku službu ističe se i u narodnom pokretu u 60-tim godinama 19. st. i kasnije.

U teškim danima, kada gimnazija uz pravo javnosti gubi i nekoliko vrsnih profesora, fra Šimun postaje prvi put ravnatelj gimnazije (1878. - 1880.). Prolazio kroz teške kušnje, ali nije slijedio primjer svojih prijatelja Matasa i Ivanovića; nadvladao je kušnje snagom duha i ostao fratar.

God. 1885. izabran je po drugi put za ravnatelja. Odmah se zdušno dao na posao kako bi Gimnaziji pribavio državnu pomoć i javnost. Upravo kad je bio sve pripremio da joj opet vrati staru slavu kao javnoj ustanovi, stiže vijest (1886.) da je imenovan barskim nadbiskupom.

******************

Doc. dr. sc. ZORAN VELAGIĆ (Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Osijek):  

Intelektualno ozračje druge polovice 19. stoljeća i spisateljski rad fra Šimuna Milinovića

Cilj je radnje istražiti i prikazati kulturni i intelektualni kontekst koji je omogućio i oblikovao znanstveno djelovanje fra Šimuna Milinovića. Druga polovica 19. stoljeća istodobno je razdoblje uspona hrvatske povijesne znanosti, doba izražene i osnažene nacionalne samosvijesti i doba uzleta i znanstvenog i popularnog tiska na hrvatskom jeziku. Izraženo zanimanje za nacionalnu baštinu i svijest o potrebi njezina očuvanja preklopilo se s mogućnošću bržeg objavljivanja u periodici koja je također ponajprije smjerala prezentaciji nacionalne baštine, omogućujući pritom bržu razmjenu otkrića i znanja.

Takav je intelektualni sklop uvelike utjecao i na rad fra Šimuna Milinovića. Koristeći se pisanim izvorima on podjednako koristi i „klasike“ poput primjerice Lučića i Farlatija i rasprave suvremenika objavljene npr. u Glasniku dalmatinskom ili Radu JAZU. Objavljujući svoja istraživanja i sam se usmjerava kako prema popularnoj (npr. Narodni list), tako i prema popularno-znanstvenoj (npr. Vienac) i znanstvenoj (npr. Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga društva) periodici.

Fra Šimun time postaje aktivan i angažiran sudionik hrvatskoga znanstvenog života druge polovice 19. stoljeća, pri čemu „uspostava kanona“ i razmjena znanja o hrvatskoj nacionalnoj baštini, zahvaljujući mogućnostima vremena u kojemu djeluje, postaju jednim od preduvjeta njegova rada.

******************

BOJAN MAROTTI, prof. (Zavod za povijest i filozofiju znanosti HAZU, Zagreb):

Zapis sljednika jata i imenični genitiv množine u spisima fra Šimuna Milinovića

Premda se je u svojim djelima, razmatrajući ih sa stajališta jezika kojim su pisana, fra Šimun Milinović držao u osnovi zasada Zagrebačke filološke škole, u njegovim se spisima ipak može uočiti određena razlika između ranijih radova, nastalih krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina 19. stoljeća, i onih kasnijih, nastalih sedamdesetih i osamdesetih godina. Ta se razlika ogleda ponajprije u zapisu sljednika jata te u pisanju (ili nepisanju) dočetnoga -h u imeničnome genitivu množine, a usporedna je raspravama koje su se o tome vodile sredinom devetnaestoga stoljeća. Te su rasprave postupno dovele do toga da su stanovite promjene na razini književnoga jezika prihvatili i pojedini pripadnici same Zagrebačke škole. U prilogu se potanko opisuju osnovna neslaganja među zastupnicima različitih struja u vezi s jatom i s dočetnim -h te se ujedno posljedice tih neslaganja i rasprava razmatraju na primjeru Milinovićevih spisa. Pri tome se, osim objavljenih radova, uzimlju u obzir i neka Milinovićeva pisma (Kukuljeviću, Šenoi, Zlatoviću, Vojnoviću). K tomu se spomenuta (različita) shvaćanja razmatraju i sa stajališta novijih znanstvenih spoznaja te se potom upozorava i na određene zablude koje u vezi s navedenim pitanjima traju sve do danas.

Nakon navedenih predavanja uslijedila je rasprava te kratki odmor. U 11 h s radom je započela treća sjednica, pod presjedanjem fra Josipa Grbavca i prof. dr. Marka Trogrlića. Pet predavača izložilo je svoja predavanja, a to su:

******************

Prof. dr. sc. SLAVKO KOVAČIĆ (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split):

Apostolska vizitacija Barske crkve 1579. godine

Apostolski (papinski) pohoditelj dalmatinskih biskupija Augustin Valier, veronski biskup, boravio je između 5. i 17. ožujka 1579. u Kotoru i Budvi. Odatle je brzo uspio uspostaviti vezu sa svećenstvom Barske nadbiskupije. K njemu je, dok se je nalazio u Budvi, stigao arhiđakon barskoga prvostolnog kaptola Blaž Baptalea te mu predao pismo barskoga svećenstva. Valier je iz razgovora s Baptaleom shvatio da bi svojim dolaskom izazvao bijes turskih dužnosnika pa je njega imenovao delegiranim vizitatorom Barske nadbiskupije i albanskih biskupija Lješke i Sapatske s obvezom da po mogućnosti pohodi sve tamošnje župe, crkve, svećenike i bratovštine, u njegovo ime odredi što je potrebno ispraviti i poboljšati te ga potom o zatečenom stanju i svojim odlukama pismeno izvijesti. On je to spremno prihvatio te unatoč brojnim poteškoćama i opasnostima tijekom mjeseci travnja, svibnja i lipnja vjerno izvršio. Sa sobom je redovito vodio po nekoliko uglednih članova gradskoga svećenstva i kancelara koji je sastavljao zapisnik te u nj unosio tekstove odluka izdanih tijekom vizitacije. Putujući u Albaniju, pratnji je dodao, radi veće sigurnosti, dva Turčina.

Iz Baptalejina se izvješća jasno razabire stanje Katoličke crkve u Baru i u župama Barske nadbiskupije osam godina nakon pada pod tursku vlast. Ona je tijekom tih godina bila izložena nemalim nasiljima, bila teško ranjena i oslabljena, ali ne i oborena. Njezin nadbiskup Bruni zarobljen je prigodom zauzeća njegova biskupskog grada te iste godine 1571. pogubljen kao veslač na turskoj galiji u tijeku bitke kod Lepanta. Nasljednika je dobio tek 1579., baš u doba vizitacije, ali se za to u Baru još nije znalo pa je nadbiskupijom i dalje upravljao spomenuti arhiđakon. Arhiđakon je na samom početku obavio sve što spada na takav službeni pohod u katedrali Sv. Đurđa, zbornoj crkvi Sv. Ilije i zbornoj crkvi Sv. Marije izvan gradskih zidina, uz nazočnost svećenstva i katoličkog puka. U tim se je crkvama još uvijek obavljalo redovito javno bogoslužje. Potom je pohodio župe u selima Togemili, Zupci, Sušanj, Spič. Župnik je šestanskih sela došao u Bar, jer Baptaleji nije bilo moguće doći onamo zbog očite opasnosti po život. U Bar su, na Baptalejin poziv, došla i dva svećenika skadarske biskupije s područja zvanog Samarisi, okrivljeni zbog nepoštivanja crkvenih zakona. U mjesecu je lipnju, nakon što se je vratio iz vizitacije biskupija Lješke i Sapatske, obavio službeni pohod barskih bratovština Sv. Marije, Sv. Urbana, Sv. Jakova, Sv. Križa i još nekih te je na samom kraju pohodio crkvu koludričkoga samostana Sv. Andrije. Njim je tada upravljao tadašnji jedini barski franjevac Franjo. Koludrice su radi osobne sigurnosti bile prisiljene vratiti se svojim kućama (zacijelo već 1571.) čuvajući nešto od svoje pokretne imovine, dok su samostan zauzeli, vizitator kaže, „barbari“. Franjevački samostan Sv. Nikole bio je opljačkan i porušen, čak pretvoren u štalu. Nešto od njegove pokretne imovine čuvale su spomenute koludrice. Vizitacija je zaključena svečano u katedrali 14. lipnja 1579. U zaključnom govoru delegirani je pohoditelj pozvao svećenike i katolički puk na međusobnu ljubav, praštanje i slogu.

******************

Prof. dr. sc. VANDA BABIĆ (Odsjek za hrvatski jezik i književnost Sveučilišta u Zadru, Zadar):

Vicko Zmajević, Milinovićev predšasnik

Autorica u svom radu govori o Milinovićevu predšasniku, Peraštaninu Vicku Zmajeviću koji je u svojoj 31. godini barsku nadbiskupsku stolicu preuzeo od svoga strica Andrije Zmajevića.

Vicko je Zmajević nesumnjivo jedna od najznačajnijih crkvenih osoba s kraja 17. i početka 18. stoljeća. Njegovo djelovanje na vjerskom polju usko je povezano s njegovim kulturnim djelovanjem, a njegovo kulturno djelovanje ne može se odijeliti od političkog i književnog djelovanja. Bit će riječi i o vrijednom Zmajevićevu djelu napisanom na hrvatskom jeziku pod nazivom „Razgovor Duhovni“, zbirci propovijedi koje je Vicko napisao od 1682. do 1685. , a čiji se original čuva u Nadžupskom arhivu u Perastu. Milinović je poznavao rad Zmajevića i zasigurno je i svoje ideje crpio iz njegovih crkvenih i kulturnih zasada.

******************

Dr. sc. ZORAN GRIJAK (Hrvatski institut za povijest, Zagreb):

Korespondencija Šimun Milinović - Josip Juraj Strossmayer kao povijesni izvor

Korespondencija barskog nadbiskupa fra Šimuna Milinovića s bosansko-đakovačkim i srijemskim biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, pohranjena u Arhivu HAZU u Zagrebu, iznimno je vrijedan povijesni izvor za proučavanje odnosa među tim dvjema istaknutim osobama hrvatskoga crkvenog i političkog života u širem vremenskom rasponu od 1887. pa sve do 1901./1902., kada dolazi do prekida odnosa među njima, zbog Milinovićeva angažmana u tzv. svetojeronimskoj aferi na strani crnogorske vlade. K tome, ona je važan povijesni izvor za analizu hrvatskog, crnogorskog i šireg međunarodnog sklopa u kojem se odvijalo Milinovićevo djelovanje. Pruža nam svjedočanstva o nepostojanju odgovarajuće crkvene infrastrukrure i nedostatku svećenstva, što je Milinoviću uvelike otežavalo djelovanje u Barskoj nadbiskupiji, o vrlo kompleksnim odnosima s crnogorskom vladom i knezom Nikolom I. Petrovićem, koji su, unatoč sklopljenom Konkordatu sa Svetom Stolicom (1886.), priječili izgradnju katoličkih institucija i širi rad na promicanju starocrkvenoslavenske liturgije, doživljavajući to kao katoličku propagandu te vršili pritisak na Milinovića da svoje djelovanje uskladi s crnogorskim političkim interesima. Zbog svega toga Milinović je više puta pomišljao na napuštanje nadbiskupskog položaja, navodeći Strossmayeru kao razlog posvemašnju sputanost i neučinkovitost, zbog koje ne želi biti odgovoran puku svoje nadbiskupije i hrvatskom narodu. Nadalje, korespondencija Milinović - Strossmayer pruža iznimno vrijedne podatke o Milinovićevu zauzimanju za tiskanje starocrkvenoslavenskog misala za Barsku nadbiskupiju, kojoj je potvrđen privilegij njezine uporabe, te starocrkvenoslavenskog rječnika, na čiju se izradu Milinoviću obvezao istaknuti hrvatski filolog Milan Rešetar, tada profesor u Splitu. U njoj nalazimo i Milinovićeva promišljanja o hrvatstvu, slavenstvu i južnoslavenstvu, koja su napose bila posvećena ideji crkvenoga sjedinjenja, kritike papinske Kurije i pojedinih kongregacija zbog njihove mržnje prema slavenstvu i nepoznavanja prilika među južnim Slavenima, što je ometalo rad hrvatskog episkopata na tom polju, zatim promišljanja političke naravi o Austriji, Ugarskoj te o mogućnosti rješenja hrvatskih pitanja u širem južnoslavenskom sklopu. Također nalazimo svjedočanstva o njegovoj životnoj povezanosti sa svojom Franjevačkom provincijom Presvetog Otkupitelja, sinjskim franjevačkim samostanom i gimnazijom, koji su bili njegovo tvarno i kontemplativno pribježište u trenucima grubih sučeljavanja s pritiscima Cetinja, kojima je bio izložen.

******************

Dr. fra TOMISLAV MRKONJIĆ (Vatikanski tajni arhiv, Vatikan):

Nadbiskup Milinović u dokumentima vatikanskih arhiva

Izbor Šimuna Milinovića za barskog nadbiskupa i njegova uprava nadbiskupijom ogledaju se velikim dijelom u pismima i drugim popratnim dokumentima koje su izmjenjivale mjerodavne vatikanske ustanove i osobe sa samim Milinovićem i drugim dopisnicima.

Kao nadbiskup Milinović je po položaju bio nezaobilazan u rješavanju raznih pitanja, posebno razdvajanja Skadarske i Barske nadbiskupije, konkordata Sv. Stolice s Crnom Gorom, dopuštenja upotrebe staroslavenskog jezika u bogoslužju i tiska liturgijskih knjiga, vlastite jurisdikcije i raznih ovlasti, ekonomije i gradnja u nadbiskupiji, položaja katolika, odnosa s drugim nacionalnostima i vjerama, rješavanja osobnih pitanja.

Dokumenti su sačuvani najvećim dijelom u Arhivu Kongregacije za širenje vjere (fondovi Acta, Bolle e brevi, Lettere, Scritture riferite nei congressi), u Arhivu Državnog tajništva za izvanredne crkvene poslove (AustriaUngheria) i Vatikanskome tajnom arhivu (Segreteria di Stato, Archivio della Nunziatura in Vienna).

Autor predstavlja navedene arhive i fondove, sadržaj dokumentacije grupiran prema navedenim pitanjima i ulogu Milinovića u njima.

Nazočnima se kratko obratio Mark Gjokaj, nakon čega se održala rasprava o izloženim temama. Uslijedio je ručak za sve sudionike skupa i odmor, a četvrta sjednica započela je u 15, 30 h. Sjednicom su predsjedali prof. dr. Josip Vrandečić i prof. Bojan Marotti, a održana su 4 predavanja, kako slijedi:

******************

Dr. med. IVAN PETRIČEVIĆ (Baška Voda):

Fra Šimun Milinović i spašavanje natpisa na imotskim stećcima

Do sada se tvrdilo da je Benedikt Kuripešić u svome Itinerariju 1530. godine prvi spomenuo stećke koje je vidio u Lađevici kod Rogatice. No, izgleda da su prvi stećci spomenuti u pisanom dokumentu baš oni u Lovreću. Radi se o Povelji kralja Tvrtka iz 1382. godine u kojoj se utvrđuju granice kneževine Radobilje u kojoj doslovce piše: „Sjeverna granica od Poljica prema istoku ide… na Sutočila, putem na grobove poviše Cvrljivice, putem posred Lovreća, pa cestom sjeverno na Mramore.“Za lovrećke Mramore Alačević, koji je sačuvao spomen na ovu povelju, kaže: „Ovo je najstariji spomenik među mnogim koji su rasijani desno i lijevo po rimskom putu i predstavljaju pravilan red od gotovo jedne milje. Na jednom je spomeniku hrvatski natpis, od kojega se moglo pročitati dvije riječi: Ovde leže.“Milinović pet godina poslije Alačevića čita: „Ovdi leži dobar junak“. Tada Milinović u Viencu donosi natpis sa stećka dobre žene Vladne, koji mu je priopćio kolega Šalinović. Prvi koji je izrazio sumnju u postojanje natpisa bio je pop Kaer, župnik u Zagvozdu i Makarskoj, koji kaže da je u Imotskoj krajini pregledao 150 stećaka i ni na jednome nije našao natpisa.U dosada najpotpunijem radu o tim stećcima L. Katić, ne našavši natpis na Vladninom stećku u Cisti, kaže da danas (tj. 1952.) postoji samo natpis na stećku na Mramoru i da je 1935. mogao na njemu pročitati: „A se ležit bar…Blagoje“. I odmah dodaje: „Ja sumnjam u autentičnost natpisa koji je donio Milinović.“ Čudno je da nije vidio onaj Blagojev stećak u Lovreću! Baš na tom stećku Milinović je nadmoćan Katiću jer je točno pročitao početak natpisa: „Ovdi leži dobar junak“. Katić od svega toga čita samo „ležit“ i „bar“, a ostalo je njegov domišljaj jer vjeruje da je početak kao na bosanskim stećcima pa dodaje „a se“. Još više griješi kada slovo „B“ ne čita kao „V“ pa umjesto „Vlkoje“ on čita „Blagoje“.Tako je do naših dana ostalo kod stručnjaka pogrešno uvjerenje da je fra Šimun Milinović o stećcima u Lovreću napisao izmišljotinu.

******************

IVAN BEKAVAC BASIĆ, prof. (Zdravstveno učilište, Zagreb):

Suradnja fra Šimuna Milinovića u časopisima Banske Hrvatske (Tragom očuvanih Milinovićevih pisama Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, Franji Markoviću i Augustu Šenoi)

Fra Šimun Milinović već od svoje 24. godine surađuje i objavljuje u zagrebačkim časopisima. U ovom radu navodimo časopise u kojima objavljuje od 1859. do 1886. godine. To su časopisi: Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, Vienac, Hrvatski učitelj, Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga društva i Obzor.

U prigodi slanja priloga Milinović piše popratna pisma urednicima u kojima daje priličan broj podataka o povodima pisanju pojedinog priloga, kao i svoje stavove i primjedbe o temama koje objavljuju časopisi u kojima surađuje. Prateći ta pisma u ovom će radu biti izloženi Milinovićevi stavovi i pogledi na prilike onodobnog vremena, kao i njegovi projekti i viđenja kulturne, društvene i političke zbilje. Analizom pisama koja se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i Arhivu HAZU autor osvjetljava Milinovićeve stavove koji su prepoznatljivi i u njegovim objavljenim prilozima u navedenim časopisima.

Glavna nakana koja se proteže kroz većinu priloga jest predstaviti hrvatskoj javnosti u Banskoj Hrvatskoj hrvatstvo Dalmacije koja je u to vrijeme vezana uz Beč dok je Banska Hrvatska vezana uz Budimpeštu. Tu nakanu izričito navodi Milinović u svojim pismima koja autor analizira u ovom radu.

******************

Fra NEDJELJKO JUKIĆ, prof. (Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, Sinj):

Doprinos fra Šimuna Milinovića poznavanju hrvatskoga biljnog nazivlja

Kapitalno djelo hrvatske fitonimije Jugoslavenski imenik bilja B. Šuleka (1879.) ostalo je do našeg vremena usamljeno kao sintetički pokušaj prikupljanja narodnog biljnog nazivlja. Uz više sporadičnih i djelomičnih pokušaja tek su nedavno (Šugar, 2008.) na temeljima tog djela na jednom mjestu objavljena sva poznata hrvatska imena bilja.

Poznato je da je Šulek godinama iz različitih izvora prikupljao narodno biljno nazivlje. Pet godina prije objavljivanja Imenika fra Š. Milinović u Šenoinu Viencu upozorava da u franjevačkim samostanima njegove provincije u Sinju, Omišu i Visovcu postoje ljekarnička djela na talijanskome jeziku u kojima su rukom na marginama dopisana hrvatska imena biljaka. Za samostan u Sinju navodi djelo Discorsi di M. P. A. Mattioli Sanese, u kojem je hrvatsko biljno nazivlje dijelom napisano latinicom, a dijelom hrvatskom ćirilicom („bosanskom bukvicom“). Za samostan na otočiću Visovcu navodi dvosveščano Tournefortovo djelo, kao i za samostan u Omišu u kojem su „sva imena bilina hrvatskim rukopisom protumačena“.

Milinović uspoređuje hrvatske nazive iz Mathiolijeve knjige u Sinju s nazivljem u udžbeniku Prirodopis bilinstva V. Pokornog koji je priređen za „hrvatske učione“ i zaključuje da postoje male razlike te daje prednost imenima iz staroga samostanskog priručnika.

Šulek u svome Imeniku kao izvor obilno navodi zapise iz triju djela na koje je upozorio Milinović.

******************

Fra GABRIJEL JURIŠIĆ, prof. (Franjevački samostan Sinj):

Bibliografija fra Šimuna Milinovića

Bibliografija je popis knjiga, članaka pa i manjih jedinica (prikaza, vijesti i slično) što ih je određeni pisac objavio. Katkada se navodi i rukopisna ostavština. Bibliografija se obično dijeli na autorsku, tj. na ono što je pisac napisao i objavio (1) i predmetnu, tj. ono što su drugi napisali i objavili o njemu i njegovim djelima. Jednu i drugu, zbog preglednosti, može se podijeliti na: knjige i brošure (1), i članke, pjesme i ostalo (2).

Iz autorske se bibliografije vidi što je pisca zanimalo i koje je rezultate postigao, a predmetna pokazuje kako su primljene njegove knjige i članci, što su mu kritičari priznali kao vrijedno, a što su mu zamjerili, ili upozorili na nedostatke.

Fra Šimun je Milinović najviše svojih djela objavio dok je bio profesor i ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije u Sinju (autorska bibliografija). O njemu se dosta pisalo kad je postao barskim nadbiskupom i kad je preminuo (predmetna bibliografija).

Iz Milinovićeve autorske bibliografije jasno se vidi da se bavio svojom strukom (poviješću), koju je studirao i diplomirao na Sveučilištu u Beču. Predmetna je bibliografija većim dijelom prigodničarska, tj. kad je bio imenovan nadbiskupom i kad je preminuo.

Autor je nastojao prikupiti što više jednih i drugih jedinica. Sigurno nije uspio popisati sve, jer je to sudbina svih bibliografija.

Nakon predavanja fra Gabrijela skupu se obratio prof. fra Nedjeljko Jukić, predsjednik Organizacijskog odbora. Fra Nedjeljko je na prvom mjestu zahvalio Trojedinom Bogu što je znanstveni skup uspješno priveden kraju. Također, zahvalio je dr. fra Željku Toliću, provincijalu, predstavnicima suorganizatora – osobito prof. Ivanu Bekavcu Basiću; kao i prof. fra Zvonku Toliću i svim ostalim predavačima. Istodobno ih je sve potakao da u što kraćem roku predaju svoje radove, kako bi zbornik radova o msgr. Milinoviću skoro ugledao svjetlo dana; a možda jednoga dana i monografija. Osim toga, pozdravio je i još jednom zahvalio predstavnicima Hrvatskog građanskog društva Crne Gore, koji su već u travnju organizirali maleni simpozij o barskom nadbiskupu; a na kojem su sudjelovali i članovi naše Provincije. 

Nakon fra Nedjeljkova obraćanja nazočnima, uslijedilo je predstavljanje knjige fra Žarka Maretića: Strossmayer – Milinović (njihov zajednički rad na uniji), njegova Licencijatska radnja obranjena 1974. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu kod pok. prof. Josipa Turčinovića. Uz to, knjiga sadrži djelo (faksimil) fra Šimuna Milinovića: Pastirnice svećenstvu i vjernome puku prabiskupa barskoga, Rim, 1886. Knjigu je predstavio prof. Ivan Bekavac Basić, glavni urednik iste, a na kraju se svima obratio i sâm autor.

Naslovnica knjige
 

Galerija slika (drugi dan)

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Sinj: Proslava Velike Gospe 2019.

************

Plina Stablina: Proslava Velike Gospe 2019.

Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas310
Ovaj mjesecOvaj mjesec53010
UkupnoUkupno7042741

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 59