Vita prima - II. dio

 

 

Počinje drugi dio o životu dviju posljednjih godina

i o sretnom preminuću blaženog našeg oca Franje 

1. poglavlje

Sadržaj ovoga dijela, vrijeme u kojem je sveti Franjo sretno preminuo

i o njegovim uspjesima

88. U prethodnom spisu, što smo ga po Spasiteljevoj milosti na zgodan način dovršili, ispripovijedili smo i opisali život blaženoga našeg oca Franje sve do osamnaeste godine njegova obraćenja.35 Ostala njegova djela, od njegove pretposljednje godine života, u koliko nam je bilo moguće sve potrebno doznati, ukratko dodajemo ovome dijelu. Sada namjeravamo pribilježiti samo ono što nam je došlo pod ruku. Tako će oni, koji o svecu žele od ovoga nešto više kazati, još uvijek moći dosta toga pronaći, što će nadodati.

U nedjelju 4. listopada, godine od Utjelovljenja Gospodnjega 1226, četrnaeste indikcije,36 u gradu svoga rođenja Asizu,37 kod Svete Marije u Porcijunkuli,38 gdje je osnovao Red male braće, pošto se ispunilo dvadeset godina što je - najsavršenije povezan s Kristom - slijedio poput apostola, naš se preblaženi otac Franjo - dovršivši savršeno što je započeo - oslobodio iz tamnice tijela i presretno se preselio u prebivalište nebeskih duhova. U tom je gradu njegovo posvećeno i sveto tijelo s hvalospjevima i pohvalama smješteno i dolično sahranjeno. Ondje na slavu Svemogućega blista mnogim čudesima. Amen.

89. Kako je u cvijetu mladosti bio malo ili ništa upućen u poznavanje puta Božjega, dosta je vremena proveo u naravnoj prostodušnosti i u ognju grijeha. A kad ga je taknula desnica Svevišnjega, pošto su mu grijesi bili oprošteni, milost ga je i snaga Svevišnjega ispunila božanskom mudrošću više nego sve njegove suvremenike. Kad je evanđeoska nauka ne samo tu i tamo, nego općenito i posvuda bila u opadanju, on je bio poslan od Boga da svud, po cijelome svijetu, poput apostola, dade svjedočanstvo za istinu. Tako se dogodilo da je njegovo naučavanje najočitije dokazalo kako je sva mudrost svijeta bila luda i za kratko se vrijeme po Kristovom vodstvu po ludosti propovijedanja priklonio k pravoj mudrosti Božjoj. U posljednje se vrijeme novi evanđelist pojavio poput jedne od rijeka Raja. Ta je rijeka vodama evanđelja pobožno preplavila cijeli svijet: Franjo je poput Sina Božjega njegovu istinu propovijedao djelom. Tako se i u njemu i po njemu u cijelome svijetu razbudio nenadan zanos i sveta novina života. Životna snaga stare pobožnosti je brzo obnovila i one koji su davno zastarjeli i one koji su bili već jako stari. Srcima izabranih je darovan novi Duh i među njih je izlivena spasonosna pomast kad je sluga i svetac Kristov poput nebeskog svjetlila na nov način i novim znakovima odozgor zasvijetlio. Po njemu su obnovljena stara čudesa, kad je u pustinji ovoga svijeta novim redom, ali na stari način, zasađen plodonosan trs koji je procvao miomirisnim cvijećem na ugodan miris svih kreposti, pružajući svuda loze svete pobožnosti.

90. Premda nam je bio sličan po tome što je mogao trpjeti, ipak se nije zadovoljio samo time da obdržava općenite zapovijedi, nego je najgorljivijom ljubavlju udario putem svekolike savršenosti, uzdigao se do vrhunca savršene svetosti i dosegao granicu svakog savršenstva. Zato svaki stalež, svaki spol, svaka dob u njemu ima divne primjere spasonosne nauke, a ima i osobit uzor svetih djela. Ako tko odluči rukom posegnuti za onim što je jače i nastoji čeznuti za najvišim darovima uzvišenijeg života, neka se ogleda u ogledalu njegova života i naučit će svekoliko savršenstvo. A naći će u njega prikladne upute i oni koji se odluče za niži i ravniji put i boje se verati po strminama i uspinjati na vrhunac planine. Oni napokon koji traže znakove i čudesa, neka istražuju njegovu svetost i naći će ono što traže. - Njegov slavni život jasnije obasjava savršenstvo prijašnjih svetaca. Ovo dokazuje muka Isusa Krista i najpotpunije očituje njegov križ. I doista, časni je otac na pet mjesta svoga tijela bio obilježen znakom muke i križa kao da je visio na križu zajedno sa Sinom Božjim. Ovo je veliko otajstvo i upućuje nas na povlasticu dostojasntva ljubavi. No, i u tome se nalazi otajstvena nakana i sakriva se štovanja vrijedno otajstvo za koje vjerujemo da je poznato samo Bogu i da je po ovome svecu jednim dijelom očitovano. Zato ne treba mnogo nastojati da ga se proslavi, jer njegova je hvala u Onome koji je hvala sviju, izvor i čast najvećega, koji daje nagradu svjetla. - Blagoslivljajući, dakle, Boga svetog, istinitoga i slavnog, povratimo se prikazivanju svečeva života. 

 

2. poglavlje

Najveća želja blaženoga Franje

i kako je otvaranjem knjige spoznao volju Božju

91. Jednom je blaženi i časni otac Franjo napustio mnoštvo, koje se danomice oko njega pobožno skupljalo da ga čuje i vidi, te potražio mjesto mira i tišinu samoće. Želio se ondje baviti Bogom i otresti prašinu, ukoliko ga se zbog općenja sa svijetom uhvatila. Običavao je razdijeliti vrijeme koje mu je dano da stekne milost; jedno je vrijeme upotrijebio za osvajanje bližnjih, a drugo je utrošio za povlačenje u kontemplaciju. - Zato je sa sobom poveo vrlo malen broj drugova. Uzeo je samo one kojima je već bio poznat njegov sveti dodir s Bogom. Ovi su ga branili od navale i smetanja ljudi, u svemu su ga štitili i čuvali njegov mir. - Kad bi ondje proveo neko vrijeme, te se neprestanom molitvom i čestom kontemplacijom na neizreciv način domogao božanske bliskosti, želio je spoznati što jest i što bi vječnom Kralju s obziroma na njega i na ono što je u njemu moglo biti milije. Najradoznalije je istraživao i najpobožnije želio znati na koji način, kojim putem i kakvom željom bi mogao, prema dobru savjetu svoje volje, biti savršenije s Gospodinom Bogom povezan. Ovo mu je bila najdublja filozofija, najveća želja, dok je bio živ. Uvijek je ispitivao i one priproste, i mudrace, i savršene, i nesavršene kako bi mogao doseći put istine i ostvariti savršeniji način života.

92. Iako među savršenima bijaše najsavršeniji, od sebe je odbijao misao da je savršen. Smatrao se posve nesavršenim. Kušao je i osjetio kako je ugodan, sladak i dobar Bog Izraelov onima koji su pravedna srca i koji ga traže u čistoj jednostavnosti i istinitoj čistoći. - Ulivena ugodnost i naslada, koju Bog vrlo rijetkima rijetko daje, a on je znao da mu se šalje odozgor, silila ga je da sam u sebi bude posve nemoćan. Ispunjen tolikom ugodnošću na svaki je način želio posvema prijeći onamo, gdje je već, uznesen izvan sebe, jednim dijelom boravio. Čovjek, koji je u sebi imao Duha Božjega, bijaše spreman podnositi sve tjeskobe duha, pretrpjeti sve boli tijela, kad bi mu konačno bilo dano da se volja nebeskoga Oca na njemu milosrdno ispuni. Zato je jednoga dana pristupio svetom oltaru, koji je bio podignut u samotištu gdje je boravio, uzeo je Evanđelistar i s poštovanjem ga stavio na oltar. Tako je u molitvi, ne manje prostrt srcem nego tijelom, ponizno molio da mu dobrostivi Bog "Otac milosrđa i Bog svake utjehe"39 udostoji očitovati svoju volju: da bi mogao savršeno dovršiti ono što je nekoć jednostavno i pobožno započeo. Kad je prvi puta otvorio knjigu, ponizno je molio da mu se tako saopći što je za nj najprikladnije da čini. Pri tom ga je naime vodio duh svetih i najsavršenijih ljudi za koje čitamo kako su u želji za svetošću činili nešto sličnno.40

93. Ustao je od molitve pa je, načinivši znak križa, u duhu poniznosti i skrušena srca uzeo s oltara knjigu te ju je s poštovanjem i strahom otvorio. Kad je knjigu otvorio, dogodilo se da se najprije zaustavio na Muci Gospodina našega Isusa Krista, i ondje gdje je objavljeno da će trpjeti nevolje.41 No, da ne bi posumnjao da se ovo na neki način dogodilo slučajno, otvorio je knjigu ponovno, drugi i treći puta i svaki put je našao isti ili sličan sadržaj. Tada je čovjek pun Duha Svetoga shvatio, da mora kroz mnoge patnje, kroz mnoge tjeskobe i kroz mnoge borbe ući u kraljevstvo nebesko. - No, hrabri se vojnik nije dao smesti zbog borbi koje su ga čekale, niti je zato postao malodušan što mora voditi bojeve Gospodnje u taboru ovoga svijeta. On koji nije popuštao ni samome sebi, kad se dugo preko svojih sila predavao naporima, nije strahovao da će podleći neprijatelju. Doista je bio neobično gorljiv. Ako je u prijašnjim stoljećima i bilo takvih koji su mu bili jednaki po nakani, nitko ga ipak nije nadvisio željom.42 Bio je svjestan toga da je lakše govoriti nego raditi. Zato je uvijek više nastojao oko toga da dobra djela čini, nego da se služi riječima, koje dobro ne proizvode nego ga samo pokazuju. Stoga je ostao postojan i veseo, u srcu je i sebi i Bogu pjevao radosne pjesme. Zato što je zbog ove male objave radosno klicao, zaslužio je da mu bude dana veća. On, koji je bio vjeran u malome, postavljen je nad velikim. 

 

3. poglavlje

Kako mu se u viđenju ukazao propeti Seraf

94. Dok se zadržavao u samotištu koje se po mjestu, gdje se nalazi, zove Alverna,43 dvije godine prije nego što mu se duša preselila u nebo, u zanosu je vidio na križ propeta čovjeka koji je poput Serafa imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene a noge skupljene. Dva su mu krila bila uzdignuta povrh glave, dva su bila raširena za let, a ostala su mu dva pokrivala cijelo tijelo. Dok je blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf promatrao; a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na razapetoga i gorčina njegove muke. Izgledao je, da tako reknem, i žalostan i veseo; radost i tuga su se u njemu izmjenjivale. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. - Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku.

95. Činilo mu se kao da su mu i noge i ruke u sredini probijene čavlima. Glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. Šiljci su im bili na protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrašnjoj strani bili okrugli, a na vanjskoj dugoljasti, neka mesna izbočina se pokazivala kao vrh čavala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi čavala i bili ispupčeni na tijelu. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je često krvarila tako da su mu i gaće i tunika bile mnogo puta zakrvavljene. - O, kako je malo onih koji su zavrijedili vidjeti svetu ranu na prsima dok je živio propeti sluga propetoga Gospodina! Sretna li brata Ilije koji je gdjekada imao priliku da je vidi dok je svetac živio. Ništa manje ne bijaše sretan Rufin44 koji je te rane doticao rukama. Kad je spomenuti brat Rufin jedanput svoju ruku turio u njedra svetoga čovjeka da ga protare, ruka mu je dospjela na njegov desni bok pa se tako dogodilo da je taknuo onu dragocjenu ranu. Ovaj je doticaj sveca jako zabolio. Odgurnuo mu je od sebe ruku i zaviknuo neka mu oprosti Gospodin. Pred stranima je to najpomnjivije sakrivao. Oprezno je sakrivao i pred najbližima tako da ni njegova braća pobočnici ni njegovi najvjerniji pratioci nisu dugo vremena to znali. - Iako je sluga i prijatelj Svevišnjega gledao sebe ukrašena tolikim i takvim biserjem, koje se blistalo poput najskupocjenijih dragulja, i premda je to bio više nego ijedan čovjek čudesno urešen slavom i čašću, ipak mu srce nije postalo niti je išao za tim da bi se nekom poradi isprazne slave svidio. Na sve moguće načine je nastojao to sakriti da ga naklonost ljudi ne bi lišila ove milosti.

96. Običavao je rijetko kome ili nikome otkrivati izvanrednu tajnu. Bojao se da ne bi poradi posebne ljubavi, kao što običavaju činiti oni koji uživaju posebnu ljubav, zbog dane mu milosti pretrpio kakvu štetu. Zato je uvijek u svom srcu nosio i često imao na jeziku onu Prorokovu: "U svom srcu sam sakrio tvoje riječi da ne sagriješim tebi!"45 - A kad bi mu došao koji svjetovnjak, a on nije želio da se s njime upusti u razgovor, braći i sinovima koji su s njim boravili, dao je to kao znak, da naime onda, kad taj redak izrekne, odmah one, koji su se oko njega okupili, uljudno otpuste. Stekao je naime iskustvo da je veliko zlo, ako se svima povjerava sve; znao je da onaj čovjek čije tajne nisu savršenije i brojnije od onoga što se na njemu očito vidi, ne može biti duhovan, i tako ga ljudi na temelju onoga što se pokazuje izvana mogu suditi. Upoznao je neke koji su naoko bili s njima složni, a iznutra se nisu s njim slagali. U lice su mu povlađivali, a iza leđa su ga ismjehivali. Tako su ovi sami sebi pribavili osudu i ljude ispravne učiniše donekle sumnjivima. Zloća naime često nastoji ocrniti čistoću i zato se zbog lažljivosti, koja je svojstvena mnogima, mnogima ne vjeruje. 

 

4. poglavlje

Gorljivost blaženog Franje i bolest njegovih očiju

97. U tom mu je vremenu počelo tijelo na različite načine pobolijevati, i to teže nego prije. Sve češće je bivao bolestan, jer je svoje tijelo savršeno "kažnjavao i zarobljavao" tijekom mnogih godina. Tada se navršilo osamnaest godina otkako je njegovo tijelo neprestano bilo u pokretu. Onaj spremni duh, onaj gorljivi duh, onaj pobožni duh, koji je prebivao u tom tijelu, obišao je različite i prostrane krajeve da posvuda sije sjeme riječi Božje. Svu zemlju je napunjao Kristovim evanđeljem. Često se dešavalo da je u jednom danu obišao četiri pet sela, pače i gradova, navješćujući im kraljevstvo Božje. Svojim primjerom je više nego li riječima saziđivao slušatelje, cijelo svoje tijelo je pretvarao u jezik. - Između njegova tijela i duha je vladao toliki sklad i tolika podložnost da mu se tijelo ne samo nije opiralo, nego je upravo hrlilo naprijed, dok je nastojao steći svukoliku svetost prema onom što je napisano: "Tebe želi duša moja, tebe želi tijelo moje!" Neprestano podlaganje je njegovo tijelo učinilo pokornim, i kako je danomice savijano, postalo je toliko kreposno, jer običaj prelazi u narav.

98. Narav i sudbina ljudska je takva da se vanjski čovjek nužno iz dana u dan troši, a onaj unutrašnji obnavlja. Tako se i skupocjena posuda njegova tijela, u kojoj je bilo pohranjeno nebesko blago, na svaki način trošila, a snaga mu je malaksavala. Tako se zaista ispunila ona riječ: "Kad čovjek završi, tek je započeo; i kad prestane, zbunjen je kao i uvijek" i "u slabu tijelu duh je spremniji." Toliko mu je bilo na srcu spasenje duša i toliko je žeđao za korišću svojih bližnjih da je onda, kad više nije mogao vlastitim nogama hodati, jašući na magarcu, obilazio zemlju.

Braća su ga često poticala i molila da bi uz liječničku pomoć morao svom bolesnom i iznemoglom tijelu pružiti i potreban počinak. On je, međutim, ovo posvema otklanjao. Njegov je plemeniti duh bio neprestano usmjeren prema nebu, samo je "želio umrijeti i biti s Kristom". Budući da još nije "nadopunio ono u svom tijelu što je nedostajalo Kristovim mukama" premda je na svome tijelu nosio biljege Kristove, snašla ga je vrlo teška bolest očiju "koliko god je Bog u njemu umnožio svoje milosrđe." Kako je iz dana u dan bolest sve više napredovala, činilo se da se zbog njegove nebrige povećava. Napokon ga je brat Ilija, kojega je Franjo sebi izabrao da mu bude mjesto majke46 i učinio ocem ostale braće, prisilio da od liječnika ne zazire, nego da ga u ime Sina Božjega primi. On je stvorio lijek kao što je pisano: "Gospod iz zemlje proizvodi lijekove i razborit ih čovjek ne odbacuje." Tada ih je napokon sveti otac ljubazno pristao i ponizno se pokorio riječima onoga koji ga je nagovarao. 

 

5. poglavlje

Kako ga je u gradu Rieti primio gospodin Hugon, ostijski biskup,

i kako ga je svetac unaprijed proglasio biskupom cijeloga svijeta

99. Dogodilo se da je onda, kad su mnogi došli sa svojim lijekovima, a lijeka mu ne nađoše, pošao u grad Rieti jer je bilo poznato da ondje boravi čovjek veoma vješt liječenju one bolesti. Kad je, dakle, onamo stigao, dosta ljubazno i s poštovanjem ga je primila cijela Rimska kurija, koja je u ono vrijeme boravila u tom gradu.47 Ipak ga je napose veoma ljubazno primio gospodin Hugon, biskup ostijski, koji se nadasve odlikovao čestitošću i svetošću života.

Njega je blaženi Franjo izabrao da bude ocem i gospodarom cijeloga Reda i svekolike njegove braće, a to je učinio uz pristanak i odobrenje gospodina pape Honorija zato što je mnogo volio sveto siromaštvo i što je uvelike cijenio svetu prostodušnost. - Taj se gospodin prilagođivao životu i običajima braće, te je u želji da bude svet, među prostodušnima bio prostodušan, među poniznima ponizan, a među siromašnima siromašan. Bio je brat među braćom, među malenima najmanji. Ukoliko mu je bilo moguće, nastojao je u svemu ponašati se i živjeti kao jedan između njih. Mnogo se zato brinuo da svuda proširi Red. I u dalekim krajevima ga je mnogo proširio, jer se pročuo s dobra glasa i još boljega života.

"Gospodin mu je dao vješt jezik" kojim je zbunjivao protivnike istine, kojim je pobijao "neprijatelje križa Krisotva"; njime je na pravi put vraćao zalutale, nesložne izmirivao, a složne je snažnijim "vezom ljubavi" sakupljao. On u Crkvi "bijaše svjetiljka koja gori i svijetli", "izabrana strelica", koja je bila spremna za "prikladno vrijeme". - O koliko je puta odložio skupocjenu odjeću, obukao se siromašno te kao jedan između braće išao zalagati se za mi! Kad god bi ustrebalo, gorljivo se zanimao za mir "između čovjeka i njegova bližnjega", između Boga i čovjeka. Zato ga je Bog malo kasnije izabrao za pastira cijele svoje svete Crkve i "uzdigao mu je glavu nad plemenima naroda".

100. A da bi se znalo da je to bilo učinjeno po božanskom nadahnuću i po volji Isusa Krista, blaženi je otac Franjo to mnogo prije riječima pretkazao i djelom predoznačio. Kad se Red djelovanjem božanske milosti već počeo dosta širiti i kad je "poput cedra u raju", među nebeskim svecima uzdigao svoju vršiku zasluga i kad je poput "izabrana vinograda" pustio svete loze do na kraj kruga zemaljskoga, sveti je Franjo došao gospodinu papi Honoriju, koji jetada u Rimu bio na čelu Crkve i ponizno ga zamolio neka bi odredio da gospodin Hugon, biskup ostijski, bude njemu i njegovoj braći otac i gospodar.48 Gospodin papa je izišao u susret Svečevoj molbi i dobrostivo na to pristao te mu je predao vlast nad Redom braće. On je to s poštovanjem i ljubavlju prihvatio te je kao "vjeran i razborit sluga postavljen nad obitelji" Gospodinovom. Na sve se načine trudio da onima koji su mu bili povjereni u "prikladno vrijeme pruži hranu vječnoga života". Sveti otac mu se zbog toga na sve moguće načine pokoravao ištovao ga posebnom, smjernom ljubavlju.

Vodio ga je Duh Božji kojim je bio ispunjen, i zato je već davno prije gledao ono, što se kasnije dogodilo pred očima sviju. Kad god mu je htio pisati, bilo da je to iziskivala potreba Reda ili ga je na to poticala ljubav Kristova kojom je prema njemu upravo izgarao, nikako nije na to pristajao da ga se u pismu oslovi kao biskupa ostijskoga ili veletrijskoga, kao što su ostali običavali u takvim slučajevima činiti, nego bi ga, sakupivši gradivo, ovako oslovio: "Prečasnom ocu, gospodinu Hugonu, biskupu cijeloga svijeta." Često ga je običavao pozdravljati nečuvenim blagoslovima i premda bijaše po smjernoj podložnosti sin, ipak ga je gdjekada na poticaj Duha tješio očinskim riječima da bi nad njim utvrdio "blagoslove otaca dok ne dođe želja vječnih brežuljaka".

101. Spomenuti je gospodin izgarao od ljubavi prema svetom čovjeku pa mu se zato sve, što je blaženi čovjek govorio i što jeradio, sviđalo; kad bi ga samo vidio, često bi bio upravo kao očaran. Sam o njemu svjedoči da se nikada nije našao u takvoj smetenosti duha, a da mu se ne bi sva maglovita unutrašnjost, kad bi svetoga Franju vidio i s njim se porazgovorio, razbistrila i vedrina bi mu se povratila; bila bi rastjerana zlovolja i odozgor bi prostrujala radost. - On je blaženom Franji služio kao što sluga služi svoga gospodara. A kad bi ga ugledao, iskazao bi mu počast kao Kristovu apostolu: poklonio bi mu se i dušom i tijelom, a često mu je svojim svetim usnama poljubio ruku.

Brižno i sljubavlju je nastojao oko toga kako bi blaženi otac ponovo zadobio prijašnje zdravlje očiju; znao je naime da je Franjo svet i pravedan i da je potreban i nadasve koristan Crkvi Božjoj. Zbog njega je suosjećao s cjelokupnom bratskom zajednicom i u ocu sažalijevao sinove. Zato je opominjao svetog oca da o sebi vodi brigu i da ne zanemaruje što je za zdravlje potrebno da mu se ne bi ova nebriga većma uračunala u grijeh nego li u zaslugu. I sveti se Franjo ponizno držao svega, što god mu je kazao tako častan gospodin i tako ljubazan otac, nakon toga je postupao pažljivije i zauzetije s obzirom na svoje liječenje. Zlo se, međutim, već toliko razmahalo da su za pronalaženje lijeka bili potrebni najoštroumniji stručnjaci i trebali najjači lijekovi. Tako se dogodilo da mu je na više mjesta paljena glava, rezane žile, stavljani oblozi i mast za oči, ali sve nije ništa koristilo, sve se lošije osjećao. 

 

6. poglavlje

Kreposti braće koja su posluživala svetog Franju i njegove upute za život

102. Sve je to u strpljivosti i poniznosti podnosio malne dvije godine, zahvaljujući Bogu za sve. Da bi svoj pogled mogao slobodnije upravljati prema Bogu i prema blaženim prebivalištima koja se nalaze na nebesima i da bi mogao obilaziti i ulaziti u nebeska boravišta, dok mu je duh često upadao u zanose, pa da bi se u obilju milosti mogao postaviti pred najmilostivijim i najuzvišenijim Gospodarom svega na nebesima, nekoj braći, koja su mu s pravom bila veoma draga, povjerio je brigu o sebi. Bili su to ljudi kreposni, Bogu odani, svecima mili, ljudima dragi; na njih se blaženi otac Franjo oslanjao poput kuće koja počiva na četiri stupa. Njihova imena sada prešućujem, jer želim poštedjeti njihovu skromnost koju oni, jer su duhovni, čuvaju kao pouzdanu prijateljicu. - Skromnost je ures svake dobi: svjedok je nedužnosti, znak je sramežljiva srca, šiba stege, poseban ponos savjesti, čuvarica dobra glasa i znak sveukupne čestitosti. Ovom krepošću bijahu urešena ova braća, ona je bila razlogom da su ljudima bili mili i dragi. Ova milost im je zaista svima bila zajednička, ali je svakoga od njih krasila posebna krepost. Jedan bijaše napose uljudan, drugi na osobit način bijaše strpljiv, treći je posjedovao uzvišenu prostodušnost, a posljednji s obzirom na tjelesnu snagu bijaše snažan, a s obzirom na vlastitosti srca bijaše nadasve pomirljiv. Oni su sa svom brižljivošću, svim marom, svom zauzetošću blaženom ocu osiguravali mir srca, brinuli su se za njegovo bolesno tijelo, a nisu se plašili nikakve teškoće, nikakvih napora nego su se posvema predali svečevoj službi.

103. Iako je slavni otac pred Bogom s obzirom na smilost bio savršen i svetim je djelima sjao među ljudima ovoga svijeta, ipak se bavio mišlju kako da počne služiti Bogu savršenije. Poput iskusna vojnika u Božjem taboru, izazivao je protivnika i ponovo započinjao nove borbe. Odlučio je da će pod vodstvom Kristovim izvesti velika djela, a kad su mu oslabili zglobovi, a tijelo obamrlo, nadao se da će ga u novom sukobu s neprijateljem slavno pobijediti. Istinita krepost ne pozna svršetak vremena, jer je nagrada koju očekuje vječna. Zato je upravo izgarao od silne želje da bi se povratio prvotnoj poniznosti. U velikoj je ljubavi s radosnom nadom pomišljao i na to da svoje tijelo, premda je do skrajnosti bilo iscrpljeno, povrati u negdašnju podložnost. Sasvim je od sebe otklanjao smetnje, što su mu ih prouzrokovale brige, potpuno je ukrotio nemir što su mu ga zadavale skrbi. Kad je u vrijeme svoje bolesti nužno ublažio nekadašnju strogost, govorio je: "Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu, jer dosada jedva da smo malo ili ništa napredovali." Smatrajući da do tada nije dopro dokle je trebao, neumorno je ustrajao u novoj, svetoj odluci. Nadao se da će moći započeti nanovo. - Ponovno je htio dvoriti gubavce i želio biti izvrgnut preziru kako je to nekoć bilo. Odlučio je da će izbjegavati susrete s ljudima i povući se u najzabitnija mjesta da tako, lišen svake brige i skrbi za druge, od Boga bude odijeljen samo zidom tijela.

104. Gledao je kako mnogi lete za poglavarskom službom. Njihova nepromišljenost mu je bila odvratna. Svojim ih je primjerom nastojao od toga odvratiti. - Govorio je kako je to dobro i Bogu milo: brinuti se za druge. Znao je kazati kako dolikuje da samo oni preuzimaju brigu za duše koji u tome za sebe ne traže ništa, nego uvijek u svemu imaju u vidu samo volju Božju. Neka se samo oni brinu za druge, koji ništa ne smatraju važnijim od vlastitoga spasenja; koji ne gledaju na povlađivanje podložnika; koji pred ljudima ne traže priznanja, nego samo traže slavu pred Bogom; koji ne žele biti pretpostavljeni, nego se toga boje; koji se ne uznose zbog onoga što imaju, nego ostaju ponizni; i koji zbog onoga, što im se oduzme, nisu malodušni, nego se smatraju promaknutima. Kazivao je kako je napose u ovom vremenu, kada se zlo toliko razmahalo, a učestalo bezakonje, opasno upravljati drugima, a tvrdio je da je korisnije biti upravljan. Boljelo ga je što su neki napustili "prvotna djela" i što su poradi novih pronalazaka zaboravili nekadašnju prostodušnost. Zato se mnogo žalostio zbog onih koji su se nekoć svim srcem željeli usmjeriti prema najvišim vrhuncima, ali su se snizili do onoga najnižeg i najbjednijega. Ostavili su istinite radosti pa trčkaraju i povlače se za bezvrijednim i ispraznim stvarima poljem puste slobode. Zato je molio Božju dobrotu za oslobođenje svojih sinova i usrdno vapio da bi se sačuvali u milosti koja im je dana. 

 

7. poglavlje

Kako je iz Siene došao u Asiz,

o crkvi svete Marije u Porcijunkuli

i kako je blagoslovio braću

105. Šest mjeseci prije dana njegova preminuća, dok je boravio u Sieni poradi liječenja očiju, silno mu je počelo slabiti cijelo tijelo. Nakon duga bolovanja u želucu mu je puknuo čir i zbog bolesti jetre je izgubio mnogo krvi te se činilo da mu se približava smrt. Kad je to saznao brat Ilija, izdaleka je najžurnije pohitio k njemu. Kad je stigao, sveti je otac toliko prizdravio da je mogao napustiti onaj kraj te je s njim otišao u Le Cele, nedaleko od Cortone. Kad je onamo stigao i ondje neko vrijeme proboravio, naduo mu se trbuh, nabrekle mu noge i otekle. Sve veće i veće teškoće zadavao mu je želudac te je jedva mogao uzimati kakvu hranu. Nakon svega toga zamolio je brata Iliju da ga preveze u Asiz. Dobri sin je učinio ono što je otac naložio. Sve potrebno je pripremio i otpremio ga u željeno mjesto. Grad se s dolaska blaženog oca obradovao i usta su svega naroda hvalila Boga. Svekoliko mnoštvo naroda je očekivalo da će svetac Božji doskora umrijeti. I to je bio razlog tolika oduševljenja.

106. To je učinjeno po volji Božjoj da se sveta duša oslobodi tijela i prijeđe u nebesko kraljevstvo ondje gdje joj je, dok je boravila u tijelu, najprije bila dana spoznaja nebeskih stvari i uliveno spasonosno znanje. Iako je u svakom zemaljskom boravištu spoznavao stvari nebeskoga kraljevstva i vjerovao da se milost Božja na svakome mjestu daje Božjim izabranicima, ipak je crkvu svete Marije u Porcijunkuli doživio kao mjesto koje većma obiluje milošću i koje su pohađali nebeski duhovi. Zato je često govorio braći: "Pazite, sinovi, da ne biste ovo mjesto nikada napustili. Budete li na jedna vrata istjerani, povratite se na druga, jer je ovo mjesto uistino sveto i prebivalište Božje. Dok nas je ovdje bilo malo, Svevišnji nas je umnnožio. Ovdje je prosvijetlio srca svojih siromaha svjetlom svoje mudrosti. Ovdje je vatrom svoje ljubavi raspalio naše volje. Tko bude ovdje molio pobožnim srcem, primit će što god bude tražio. A onaj tko ga ovdje uvrijedi bit će teže kažnjen. Zato, sinovi, ovo mjesto Božjeg prebivališta smatrajte vrijednim svake časti, svim svojim srcem, zanosnim klicanjem i pohvalama tu slavite Boga!"

107. Kako je, međutim, bolest napredovala, sva mu je tjelesna snaga malaksala i sve ga sile napustile. Nikako se nije mogao kretati. Kad ga je tako jedan brat upitao što bi radije htio podnositi da li ovu neprestanu i tako dugotrajnu bolest ili bi htio podnijeti kakvo teško mučeništvo što bi mu ga zadao krvnik, odgovorio je: "Ono mi je, sine, uvijek bilo draže, slađe i milije, što se u meni s obziroma na mene većma sviđalo mojem Gospodinu Bogu da se sa mnom dogodi. Da, uvijek želim biti po njegovoj volji i uvijek mu želim biti poslušan. Ali kad bi se radilo o naknadi za mučeništvo, htio bih većma ovu bolest pa makar mi ona za tri dana bila još nesnosnija. No, ovo ne kažem s obzirom na nagradu, nego s obzirom na samu neugodnost što je nanosi mučenje". - Mučenika li, kakva li mučenika!

Smiješeći se i radujući se najdragovoljnije je podnosio ono što je inače svima bilo veoma strašno i užasno gledati. U njega zaista ne bijaše nijednoga uda koji ga nije bolio, a kako je tijelo postupno ostajalo bez naravne topline, svetac se danomice vidljivo približavao svome svršetku. Čudili se liječnici, divila se braća kako duh može živjeti u tako obamrlom tijelu, kad se, pošto je istrošeno mišićno tkivo, samo koža držala kostiju.

108. Kad je vidio da mu se približio posljednji dan, što mu je već pred dvije godine po božanskoj objavi bilo nagoviješteno, pozvao je braću koju je posebno htio. Svakog je pojedinoga, kako mu je bilo dano odozgor napose blagoslovio, kao što je nekoć patrijarha Jakob, blagoslovio svoje sinove; štoviše, postupio je poput Mojsija prije nego što se uspeo na goru koju mu je odredio Gospodin, blagoslovima je obogatio sinove Izraelove. Kad mu je s lijeve strane sjeo brat Ilija, dok su ostali sinovi sjedjeli unaokolo, prekriživši ruke desnicu mu je stavio na glavu. A kako je bio lišen vida tjelesnih očiju, upitao je: "Na kome držim svoju desnicu?" Rekoše mu: "Na bratu Iliji." Nato će on: "I ja hoću tako. Tebe, sine, - reče - u svemu i zauvijek blagoslivljam i kako je u tvojim rukama Svevišnji moju braću umnožio, tako tebe i u tebi njih sve blagoslivljam. Na nebu i na zemlji neka te blagoslovi Bog, Kralj svega. Blagoslivljam te kolikomogu i više nego što mogu, a što ja ne mogu, može u tebi onaj kojemu je sve moguće. Neka se Bog sjeti tvoga rada i napora; i bio sretan kad budu nagrađivani pravednici. Neka ti u dio padne svaki blagoslov koji želiš i, što budeš kako treba molio, neka ti se ispuni!" - "Zbogom ostanite, svi sinovi, u strahu Božjem i u njemu ustrajte uvijek, jer će vas snaći silna kušnja; približava se patnja. Sretnih li onih koji će ustrajati u ovome što započeše, od njih će buduće sablazni neke odvojiti. Ja se žurim Gospodinu. Nadam se da već odlazim svome Bogu kojemu sam u svom srcu pobožno služio."

Tada je boravio u dvoru asiškoga biskupa pa je zato molio braću da ga što žurnije prenesu k crkvi Svete Marije u Porcijunkuli. Htio je naime da dušu preda Bogu ondje gdje je, kako rekosmo, najprije potpuno spoznao put istine.

 

8. poglavlje

Što je učinio i govorio kad je blaženo umirao

109. Već se bilo navršilo dvadeset godina otkako se obratio i otkako je upoznao volju Božju. Kad je jednom zgodom blaženi otac s bratom Ilijom neko vrijeme boravio u Folignu, jedne noći, kad su zaspali, bratu Iliji se ukazao neki svećenik obučen u bijelu haljinu. Bijaše star, poodmaklih godina i časna izgleda. Rekao je Iliji: "Ustani, brate, i reci bratu Franji da je već prošlo osamnaest godina otkako se odrekao svijeta i prionuo uz Krista. Od sada mu preostaju još samo dvije godine života na ovome svijetu, a zatim će na Gospodinov poziv krenuti putem svakoga tijela." I tako se sve dogodilo da se na njemu ispuni riječ Gospodnja u određeno vrijeme kako je davno prije prorekao.

Kad se kroz nekoliko dana smirio u toliko željkovanome mjestu i spoznao da mu se približilo vrijeme smrti, pozvao je k sebi dvojicu braće i svoje sinove miljenike te im je naredio da zbog njegove skore smrti i budućega života u radosti srca zanosnim glasom zapjevaju "Hvale Gospodinu". A on sam, koliko je mogao, zapjevao je psalam Davidov: "Svojim glasom vapijem Gospodinu, iz svega glasa zaklinjem Gospodina!" Jedan mu od nazočne braće,49 kojega je svetac ljubio posebnom ljubavlju, kad je to vidio i uvjerio se da se svečev svršetak približava, na to reče: "Dobri oče, evo sinovi ostaju bez oca i postaju lišeni pravoga svjetla očiju!50 Sjeti se zato siročadi što je ostavljaš, oprosti sve krivice te svojim svetim blagoslovom razveseli kako ovdje nazočne tako i sve odsutne!" A njemu će svetac: "Evo, Bog me zove, sine! Kako odsutnoj tako prisutnoj svojoj braći opraštam sve uvrede i krivice i, koliko mogu, sve ih odrešujem. A kad im to saopćiš, sve ih u moje ime blagoslovi!"51

110. Napokon je naredio da se donese Evanđelistar i zatražio da mu se iz Evanđelja po Ivanu čita ono mjesto koje počinje riječima: "Uoči blagdana Vazma, znajući da mu je došao čas da ode s ovoga svijeta k Ocu." I ministar je, prije nego što mu je bilo naređeno, odlučio čitati ovo Evanđelje. Ovo je mjesto dragom ocu palo u oči prigodom prvog otvaranja knjige, kad je pred njim bila potpuna Biblija iz koje se trebalo čitati Evanđelje. Naredio je da na nj stave cilicij (pokornički pojas) i da ga pospu pepelom, jer je doskora imao postati prah i pepeo.

Sakupila su se mnoga braća kojoj on bijaše ocem i vođom. I dok su s poštovanjem stajali i čekali blaženo preminuće i sretni svršetak, ona se presveta duša rastavila od tijela. A kad je utonula u ponor slave, tijelo je usnulo u Gospodinu. Jedan između braće i njegovih učenika koji bijaše veoma ugledan - smatram da njegovo ime sada treba prešutjeti,52 jer on dok živi u tijelu ne želi biti toliko slavljen - vidio je kako se presveta duša očeva ravno uzdiže u nebesa, iznad mnogih voda. Izgledala je poput zvijezde i na neki je način imala mjesečevu neizmjernost, zadržala je sjaj sunca, a bila je nošena svijetlim oblakom.

111. Zato mi je ugodno da o njemu uskliknem: Slavna li sveca čiju je dušu učenik vidio kako uzlazi na nebo! Bijaše lijepa poput mjeseca, uzvišena poput sunca; dok je uzlazila na bijelom oblaku, blistala se puna slave. O, prave li svjetiljke svijeta koja u Kristovoj Crkvi svijetli sjajnije od sunca. Evo već si povukla zrake svoga svijetla i nastanila se u onoj svijetloj domovini, umjesto nas si kao zamjenu primila mnoštvo anđela i svetaca! O preslavni vjesniče, ne prestani brinuti se za svoje sinove, iako si lišen sličnoga tijela! Znaš, dobro znaš u kakvoj si ih pogibli ostavio. Njihove je bezbrojne napore i česte tjeskobe u svakom času već sama tvoja sretna nazočnost svakoga čćasa milosrdno olakšavala. O zaista milosrdni, presveti oče, ti si bio spreman svojim grešnim sinovima dobrostivo "uvijek se smilovati i opraštati"! Blagoslivljamo te, dični oče, a blagoslivlje te i Svevišnji, koji je vječni Bog nadasve blagoslovljen. Amen.

 

9. poglavlje

Naricanje braće i radost, kad su gledali

kako nosi znakove križa i o Serafovim krilima

112. Sletjelo se silno mnoštvo naroda koji je hvalio Gospdina i govorio:"Budi hvaljen i blagoslovljen, Gospodine Bože naš, koji si nama nevrijednima tako dragocjen polog povjerio! Neka je hvala i slava tebi, neizrecivo Trojstvo!" - Sav je grad Asiz hrpimice grnuo i sav onaj kraj se žurio da vidi velika djela Božja što ih je po svom svetom sluzi pokazao svevišnji Gospodin. Svatko je pjevao pjesmu radosnicu kako ga je poticala radost srca. Svi su blagoslivljali svemogućnost Spasiteljevu zato što im je ispunjena želja. Naricahu sinovi koji su lišeni tolikog oca, a svoje nježne osjećaje su izvana pokazivali suzama i uzdisajima.

Nečuvena radost je ublaživala tugu i novina čuda je je preobraćala u divljenje.53 Naricanje se prometnulo u pjesmu a plač u radosno klicanje. Nikada ne vidješe niti su u spisima čitali što su sada gledali očima. Jedva bi ih se o tome moglo i uvjeriti, da sve to nije očevidnim svjedočanstvom utvrđeno. U njemu se očitovao lik križa i muke neokaljanoga jaganjca koji je oprao krivnju svijeta dok su ga kao netom skinuta s križa promatrali, ruke i noge je imao probijene čavlima, a desni bok kao da mu je bio ranjen kopljem.

Promatrali su njegovo tijelo, koje prije bijaše tmasto, kako sada odsijeva bjelinom; svojom je ljepotom obećavalo nagradu blažena uskrsnuća. Njegovo su lice promatrali kao da je anđeosko, kao da je živo a ne mrtvo. Udovi su mu postali nježni i gipki kao u nedužne djece. Živci mu se nisu stisli kao što to obično biva kod mrtvaca, koža mu se nije skrutnula, udovi mu se nisu ukočili, nego su se pokretali ovamo i onamo kako bi ih se stavilo.

113. Dok je njegovo tijelo blistalo divnom ljepotom i svi ga promatrali, postalo je još blistavije. Ljudi su s udivljenjem promatrali usred njegovih ruku i nogu, ali ne proboje čavala, nego same čavle koji su se načinili oko njegova tijela. Imali su crninu željeza, a desni bok je bio crven od krvi. Ovi znakovi mučeništva nisu ispunjavali grozom duše onih koji su ih promatrali, nego su bili tijelu veliki ures i davali mu posebnu milinu, kao što to u crnom podu čine bijeli kamenčići.

Pristizahu braća i sinovi. Zajedno su ga oplakivali i ljubili ruke i noge dragoga oca koji ih je ostavio, a ljubili su i ranu na boku koja ih je podsjećala na onu slavnu ranu Spasiteljevu. Iz nje je zajedno potekla krv i voda koja je svijet izmirila s Ocem. - Svatko je od naroda smatrao najvećim darom, ako mu je bilo dopušteno ne samo da poljubi noge nego i da promotri svete biljege Isusa Krista što ih je sveti Franjo nosio na svome tijelu. - Tko se ne bi, gledajući ovo, većma prepustio plaču nego radosti, a ako bi zaplakao, ne bi to učinio zbog radosti nego od bola? Koje se željezno srce ne bi ganulo na jecanje? Koje se kameno srce ne bi raspuklo i skrušilo, koje se ne bi raspalilo božanskom ljubavlju, koje se ne bi pokazalo dobrohotnim? Tko je tako tup, tako bešćutan da u očitoj istini ne bi upoznao toga sveca koji tako bijaše uzvišen neizrecivom slavom na nebesima, kao što je po posebnoj milosti bio počašćen na zemlji?

114. O jedinstvena li dara i znaka posebne ljubavi! Vitez urešen onim oružjem slave koje s pravom pripada samo uzvišenom dostojasntvu Kralja! O čuda koje zaslužuje da se dovijeka pamti i da neprestano bude predmetom dostojna štovanja! Ova slavna svetinja očito predstavlja ono otajstvo u kojem je krv bezgrešnoga Jaganjca, preobilno izvirući iz pet izvora, oprala krivice svijeta! O uzvišenoga li uresa životvornoga križa, koji oživljava mrtve, čiji teret tako ugodno pritišće i tako slavno ranjava da na njemu mrtvo tijelo živi, a slabi duh ojačava! Mnogo te je ljubio ovaj, koga si tako divno uresio! Neka je slava i blagoslov samome premudrom Bogu koji obnavlja znakove i ponavlja čudesa da novim objavama utješi srca slabih i da im po divnom čudu vidljivih stvari uzdigne srca do ljubavi prema nevidljivim stvarima! O divne li i ljubazne odluke Božje! Da se zbog novine čuda ne bi mogla poroditi nikakva sumnja, milosrdno je najprije pokazao na onome, koji bijaše odozgor, što je na čudesan način malo kasnije namjeravao učiniti na onome koji je boravio na zemlji! Pravi otac milosrđa je htio pokazati koliku nagradu zaslužuje onaj koji ga je nastojao svim srcem ljubiti da bude naime smješten u viši i njemu bliži red nebeskih duhova.

To ćemo zaista, bez sumnje, postići uzdignemo li poput Serafa54 dva krila povrh glave, ako naime po primjeru blaženoga Franje u svakom dobrom djelu, budemo imali čistu nakanu i valjan postupak. Kad to usmjerimo prema Bogu, neumorno ćemo nastojati da se samo njemu u svemu svidimo. Ta se krila nužno spajaju da prekriju glavu, jer ispravnost djela bez čistoće nakane i obratno Otac svjetla neće primiti. On kaže: "Bude li ti oko zdravo, cijelo će ti tijelo biti u svjetlu. Ali ako ti je oko bolesno, cijelo će ti tijelo biti u tami."55 Ono oko nije zdravo, koje ne vidi ono što treba vidjeti. Tko ne spoznaje istinu ili tko gleda ono što se gledati ne smije, nema čistu nakanu. Zdrav će razum u prvom slučaju prosuditi da nije zdravo nego slijepo, a u drugom da je pokvareno. Pera ovih krila jesu: ljubav prema Ocu koja spasava i strah Božji koji izriče strašni sud. Ona moraju biti uzdignuta iznad zemaljskih stvari. To se postiže obuzdavanjem zlih poriva i sređivanjem čistih osjećaja. S dva krila treba letjeti da bismo prema bližnjemu izvršili dvostruk oblik ljubavi: dužni smo mu naime riječju Božjom hraniti dušu, a zemaljskom hranom uzdržavati tijelo. Ova se krila vrlo rijetko spajaju, jer jedva tko može ispuniti oboje. Njihova pera su različita djela koja treba iskazivati bližnjemu, kad mu ustreba savjet ili pomoć. Napokon ona preostala dva krila treba da pokrivaju tijelo koje je golo s obziroma na zasluge. To se redovito obistinjuje onda kad nam se po kajanju i priznavanju krivnje povraća nedužnost, koliko god puta budemo ogoljeni zbog grijeha. Pera ovih krila jesu mnogi osjećaji koje rađa odbacivanje grijeha i želja za pravednošću.

115. Preblaženi je otac Franjo sve ovo ispunio najsavršenije. Imao je izgled i oblik Serafa. Ustrajao je na križu pa je zato zavrijedio da bude uzdignut do stupnja najuzvišenijih duhova. Uvijek je bio na križu. Nije nastojao ugnutni se nikakvu naporu i bolu samo zato da bi tako mogao u sebi i s obzirom na sebe izvršiti volju Božju.  

Braća koja su s njim boravila osim toga znadu kako je danomice i neprestano govorio o Isusu. Kako je slatko i ugodno bilo to pripovijedanje, kako je to bio razgovor bogat i pun ljubavi! Iz punine srca su mu govorila usta; izvor prosvjetljene ljubavi, koji je ispunjao svu njegovu unutrašnjost, izvana je ključao. Mnogo je općio s Isusom, Isusa je nosio u srcu, Isusa u ustima, Isusa u ušima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa je u svim ostalim dijelovima tijela uvijek nosio. - O koliko je puta, dok je sjedio kod stola za vrijeme blagovanja, Isusa slušao, spominjao ili o njemu razmišljao; gdjekada bi zaboravio na tjelesnu hranu, kao što se čita o svetom Bernardu: "Gledajući nije vidio, slušajući nije čuo!" Štoviše mnogo puta se dogodilo da je, idući putem razmatrao i pjevao o Isusu te bi zaboravio na smjer puta i sva je počela pozivao da s njim hvale Isusa.56 A jer je uvijek po izvanrednoj ljubavi u svom srcu nosio i čuvao Isusa Krista i to Propetoga, zato bijaše više nego ostali njegovim znakom čudesno obilježen. Njega je zanesen izvan sebe promatrao u neizrecivoj i neshvaltljivoj slavi kako sjedi o desnu Oca, s kojim on kao Sin Svevišnjega u jedinstvu Duha Svetoga živi i kraljuje, pobjeđuje i vlada Bog uvijek slavan po sve vijeke vjekova. Amen. 

 

10. poglavlje

Naricanje gospođa kod Svetog Damjana i kako je s velikim slavljem pokopan

116. Braća i sinovi, koji dođoše sa svim mnoštvom naroda što je pristizalo iz obližnjih gradova, radovali su se što će prisustvovati ovim svečanostima. Cijelu su onu noć, kad je sveti otac umro, upotrijebili za božanske pohvale tako da su od zanosna klicanja i sjaja svjetiljaka izgledali poput anđeoske straže. A kad je svanulo jutro, zgrnulo se mnoštvo iz grada Asiza s cjelokupnim klerom. Sveto tijelo su nosili iz mjesta u kojem je preminuo pjevajući pjesme i hvalospjeve uz pratnju trubalja. S počastima ga odnesoše u grad. Neki uzeše maslinove grane i grane drugog drveća te su svečano pratili svete zadušnice. I svjetiljke su se umnožile. Gromkim glasovima su odavali posljednju počast. - Sinovi su nosili oca, stado je slijedilo pastira koji se žurio k Pastiru svih pastira.

A kad dođoše do mjesta gdje je najprije osnovao i zasadio Red svetih djevica, izložiše ga u crkvi Svetoga Damjana gdje su boravile njegove spomenute kćeri koje je pridobio za Gospodina. Otvoren je prozorčić kroz koji se službenice Kristove u određeno vrijeme običaju pričestiti sakramentom Gospodinova tijela. Otvoren je i lijes u kojemu bijaše zatvoreno blago nebeskih kreposti. I gle, evo gospođe Klare koja je zaista po zaslugama svetosti postala slavna prva majka ostalih, jer bijaše 'prva biljčica' ovoga svetog Reda. S ostalim je kćerima došla vidjeti oca koji im nije govorio niti se k njima svratio nego je žurio drugamo.

117. Pošto podvostručiše uzdahe, promatrale su ga s dubokim jecanjem srca i s obilnim suzama. A zatim su prigušenim glasom počele jaukati: "Oče, oče, što nam je činiti? Zašto nas sirote ostavljaš? Komu nas tako napuštene prepuštaš?57 Zašto nisi najprije radosne poslao nas koje tako rastužene ostavljaš? Što nam nalažeš da činimo tako zatvorene u ovome zatvoru kad si odlučio da nas nikada više ne posjetiš kako si običavao? S tobom nam odlazi sva utjeha, a slična utočišta nemamo ovako u svijetu pokopane! Tko će nas u tolikom siromaštvu, koje nije manje po zaslugama nego po stvarima, tješiti? O, oče siromaha, ljubitelju siromaštva! Tko će nam u kušnjama pritjecati u pomoć, ti koji si bezbrojne kušnje preturio, oprezni raspoznavatelju napasti?! Pomoćniče nevoljnih, tko će nas bijedne tješiti u nevoljama koje nas snađoše? O pregorka li rastanka, o nemila odlaska! O, okrutna smrti koja tisuće sinova i kćeri lišenih takva oca strahovito pogađaš kad se žuriš da od nas u nepovrat udaljiš onoga po kojemu su naša djela, ako ih ima, cvala!" - Djevičanska sramežljivost je plač obuzdavala jer bijaše vrlo neumjesno naricati nad onim čijem preminuću dolazi u susret mnoštvo anđeoske vojske i raduju se sugrađani svetih i ukućani Božji. Našavi se tako između žalosti i radosti, izljubiše mu blistave ruke urešene najskupocjenijim draguljima. A kad je odnesen, zatvorena su vrata koja više neće biti otvorena takvoj rani. - O koliko su naricali svi nazočni zbog bolna i ljubavi puna naricaja! A kolike su osim toga bile jadikovke sinova! Njihova posebna bol bijaše svima zajednička tako da se jedva tko mogao suzdržati od plača, dok su gorko plakali anđeli mira.

118. Kad su napokon svi prispjeli u grad, s velikom radošću i klicanjem sahraniše sveto tijelo u svetome mjestu, koje je u budućnosti imalo biti još svetije. Tu ono na slavu svevišnjega i svemogućega Boga po množenju novih čudesa obasjava svijet kao što ga je do sada divno obasjavao svetac svetim propovijedanjem nauke. Bogu hvala! Amen.

Evo, sveti i blagoslovljeni oče, dužnim i doličnim, iako nedostatnim, pohvalama sam te uzveličao i tvoja sam djela pripovijedajući donekle prikazao. Zato daj meni bijedniku da te u sadašnjosti tako dostojno nasljedujem da zaslužim milost kako bi ih bio vrijedan da te nasljedujem i u budućnosti. Sjeti se, ljubljeni oče, svojih siromašnih sinova. Ti si im jedina i najveeća utjeha. Nakon tebe će jedva imati kakvu utjehu. Premda si ti, njihovo najveće i najodlučnije blago, uvršten među anđeoske korove i na prijestolju slave uključen među apostole, oni usprkos tome leže u zemaljskom glibu, zatvoreni u tamnici, i ovako ti plačući vape: "Pokazuj, oče, Isusu Kristu, Sinu svevišnjega Oca, njegove svete znakove, pripovijedaj mu o znakovima Križa na boku, nogama, rukama da bi se on milosrdno udostojao vlastite rane pokazati Ocu, koji će nam bez sumnje zbog ovoga biti uvijek milostiv. Amen. Tako bilo! Tako bilo! 

___________

35. "Osamnaesta godina njegova (Franjina) obraćenja" je godina 1224.

36. "Indikacija" označuje razdoblje od 15 godina, takvo računanje vremena je započeto g. 3. prije Krista. Ovdje se navodi samo broj godine unutar vremenskog razdoblja, koje se naziva indikcija, a ne navodi se broj dotične indikcije. Prema tomu je godina 1226. 14. godina 82. indikcije.

37. U ono vrijeme su se dani brojili od sunčeva zalaska, a ne od ponoći. Prema našem današnjem načinu računanja sv. je Franjo umro 3. listopada 1226. navečer, u subotu, a 4. listopada, u nedjelju, bio je pokopan. Točan podatak o satu u koji je svetac preminuo nalazi se u okružnici brata Ilije što ju je on razaslao svim provincijalima.

38. Sv. Marija Porcijunkulska se nalazi u ravnici, dva kilometra daleko od Asiza koji se nalazi na jednom proplanku.

39. 2 Kor 1, 3

40. Sv. Augustin pripovijeda da je učinio nešto slično; Ispovijesti, VIII, 12; nešto slično se nalazi u Životopisu sv. Antuna Pustinjaka što ga je napisao sv. Atanazije (Migne P. L. 73, 127; P. G. 36, 535); nadalje se to isto spominje o sv. Grguru Turonskom u "Historia Francorum" V, 50 (Migne P. L. 71, 366); to isto nalazimo i u "Životopisu sv. Martina" što ga je napisao Sulpicije Sever (Migne P. L. 20 165 i d.)

41. Isus je unaprijed pretkazao svoju muku i smrt: Mt 20, 18-19; Mrk 10, 33-34, 45; Lk 18, 31-33; Iv 3, 14-16; 8, 28; 12, 26-36. Isusova muka je opisana: Mt 26-27; Mrk 14-15; Lk 22-23; Iv 18-19. Ništa se pouzdano ne može zaključiti na koje od navedenih mjesta auktor aludira.

42. Takav je bio sv. Martin, biskup turonski, kojeg zbog toga veliča i uzvisuje Sulpicije Sever (Epist III, 11, 13) 

43. Alverna (danas: La Verna) je gora u srednjim Apeninima, a visoka je 1283 m, nalazi se u području biskupije Arezzo, a od Arezza je udaljena 27 km prema sjeveru. Tu je planinu sv. Franji 8. svibnja 1213. darovao grof Orlando iz mjesta Chiusi.

44. Brat Rufin i sv. Klara bili su rođaci. Rufin je umro 1270. Njegov se životopis nalazi u Kroniki 24 generalnih ministara (Annales OFM, III, 46-54).

45. Ps 118, 11

46. Toma ovdje aludira na pojam "majke" kako ga Franjo upotrebljava u svom poznatom spisu "De religiosa habitatione in eremo".

47. Rimska Kurija je boravila u Rietiju od 23. lipnja 1225. do 31. siječnja 1226.

48. Što je Franjo g. 1217. kod kardinala Hugolina postigao u privatnom razgovoru, to je papa Honorije III svojom vlašću potvrdio. Ovo se sigurno desilo dvije godine prije Franjine smrti, a svakako ubrzo nakon svečeva povratka s Istoka kao što to pripovijeda brat Jordan iz Yano-a (Chronica, 14-15). Dakle, svakako barem u drugoj polovini g. 1220.

49. Bio je to brat Ilija kao što se jasno vidi iz onoga što slijedi.

50. Ovu misao Toma uzima iz Okružnice što ju je brat Ilija napisao u povodu svečeve smrti braći cijeloga Reda. To mjesto u prijevodu glasi: "Tugujte sa mnom, braćo, silno sam rastužen i tugujem zajedno s vama, jer postadosmo siročad bez oca; lišeni smo svjetla svojih očiju. Zaista, zaista bijaše svjetlo nazočnost brata i oca našega Franje..."

51. U spomenutoj je Okružnici brat Ilija i ovo objavio braći: "Tješite se, jer prije nego što je (Franjo) od nas uzet, poput staroga Jakoba je blagoslovio svoje sinove i svima je oprostio krivnje koje su njemu nažao učinjene pa i samo mislima od strane bilo kojega od nas."

52. Ime ovoga brata je kasnije otkrio brat Bernardin iz Besse. On piše: "... brat Jakob (iz Asiza) je zavrijedio vidjeti kako duša svetoga oca kao zvijezda koja je blistala poput sunca, uzlazi na nebo." (Liber de laudibus S. Francisci, c. 1)

53. Ovo što slijedi kao i ono u br. 113, opis mrtvoga sv. Franje i njegovih rana, temelji se na već spomenutoj Okružnici brata Ilije.

54. Toma C. alegorijski tumači viđenja: Iz 6, 1-3 i Ezek 1, 5-14, 22-25. a oslanja se na sv. Grgura (Hom. in Ezech, I, hom 4, br. 4-10 i hom. 7, br 2-6, ali umeće i vlastita tumačenja.

55. Mt 6, 22-23

56. Ovdje Toma očito aludira na Pjesmu Brata Sunca.

57. Ovo je Toma napisao pod dojmom onoga što o smrti sv. Martina piše Sulpicije Sever: "Zašto nas, oče, ostavljaš? Ili kome ćeš nas ostavljene prepustiti?" (nav. mj. br. 10)

 

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Živogošće: XXXIII. Obiteljski susret

************

Antićevo 2020.

************

Seminar za zborovođe Zlatne harfe

************

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana

************

kola emocija"

************

Obavijest o 49. vijećanju redovničkih odgojitelja

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1248
Ovaj mjesecOvaj mjesec46063
UkupnoUkupno7512896

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 103